Otišao je naš Vlado

event 09.09.2016.

U četvrtak 8.9. na zagrebačkom Krematoriju od Vlade Jeha oprostili su se obitelj, rodbina i mnogobrojni prijatelji među kojima veliki broj vaterpolskih djelatnika i ljubitelja vaterpolo sporta. U ime svih svih vaterpolista posljednji pozdrav Vladi Jehu uputio je dopredsjednik Hrvatskog vaterpolo saveza i dugogodišnji Mladostaš, g. Perica Bukić. Neka riječi g. Bukića ostanu kao vječna […]

U četvrtak 8.9. na zagrebačkom Krematoriju od Vlade Jeha oprostili su se obitelj, rodbina i mnogobrojni prijatelji među kojima veliki broj vaterpolskih djelatnika i ljubitelja vaterpolo sporta.

U ime svih svih vaterpolista posljednji pozdrav Vladi Jehu uputio je dopredsjednik Hrvatskog vaterpolo saveza i dugogodišnji Mladostaš, g. Perica Bukić. Neka riječi g. Bukića ostanu kao vječna Hvala i sjećanje na našeg Bajzu.

A oni misle put oko svijeta je tako dug.
Eh, da je put oko svijeta, vratio bi se jednog jutra pred jesen.
Al to je put u svijet iz kojeg nema povratka.

Otišao je naš Vlado, Bajzek, kako smo ga svi mi koji smo živjeli s njim zvali…
Mi koji ostajemo osjećamo svu nemoć, ali i tugu trenutka odlaska.
Vidim ga i zamišljam kako stoji iza one velike staklene ograde u uskom hodniku, na bazenu na Savi i promatra igru svoje Mladosti. Cigareta u ustima, komentar gotovo ravnodušan. Ali jeste li pokušali zaviriti u njegove misli i dušu? Eh tamo sve poput vulkana, kao lava razotkriva usplamtjelu želju za pobjedom.

Vaterpolo branka pluta,
Lopta u golu
Nema je više tko obraniti……

Ili ima. Ima, ima ih puno koji su rasli i stasali s Bajzom i uz Bajzu, i u reprezentaciji Hrvatske i u Mladosti. I Andrija i Tomaž, Sine, Dragan i Frano, Dalibor, Renco i Maro i mnogi, mnogi drugi najbolji svjetski vratari.
Specijalista za vratare, Bajzo, nije ih učio samo kako braniti… Gledao je u njima prvenstveno ljude, bio im je poput starijeg brata. Učio ih je životu; od Bajze su mogli naučiti kako su čast i dobrota za pravične ljude, pa ma koliko god oni izgledali u današnjem svijetu naivni.
Svojim je vratarima ostavio još nešto. Ostavio im je ljubav prema ovom našem lijepom sportu i da nastave njegovu trenersku školu.
Naš je Bajzo nesumnjivo našao mjesto među velikim hrvatskim vaterpolskim trenerima. Uvijek radin, staložen, točan… znao je da svaki dio momčadi ima svoju zadaču, obavljao svoj trenerski posao bez suvišnog kako i zašto. Zato su ga svi treneritrebali i zvali za bliskog suradnika. Znati gdje ti je mjesto, biti umjeren u svemu, osobina je posebnih ljudi koji ne traže niti priznanja niti nagrade. A bitan je bio u svim uspjesimai reprezentacije i Mladosti.

Svoje ljepotice, Jozicu i dvije kćeri, ljubomorno je čuvao. Na njihov spomen njegovo bi lice obgrlio osmjeh, a pogled raznježila sreća. Bez nekih velikih riječi osjećala se ta velika ljubav za svoje tri princeze.
I danas na kraju kada se rastajemo mi koji ostajemo iz kruga obitelji vaterpola, iz tvoje Mladosti i hrvatske reprezentacije, znamo da sikako to pjesnik reče:

Gradio u svom životu
od pijeska na Savi snove,
a sada
od tih snova
evo te opet na pijesku.

Teško je prihvatiti da našeg dragog Bajze više neće biti na bazenu Mladosti, tamo iza gola…… da više neće potiho stisnuti ruku kada dobijemo veliku utakmicu i samo onako u prolazu dodati: „Bravo dečki…“ onako s osmjehom na licu, podrazumjevajući pobjedu, kako je samo on to znao.
Tada bi na njegovom brku znao zaiskriti jedan neobuzdan trenutak zadovoljstva.
Da, veselio se našim pobjedama i osvojenim prvenstvima.
A svojim prisustvomi bitnopridonio večini tih pobjeda…
I zato dragi Bajzo

Nek huknu sad divlji vjetrovi
Utonu sve mirne zore
Da se uzmogneš vinuti
K bijelim zvijezdama gore…

Hvala Ti što si bio dio nas i zauvijek ćeš ostati dio naše vaterpolske obitelji…